Susak (Mali Lošinj)
Susak
| |
|---|---|
  Susak Susak na karti Hrvatske | |
| Županija | Primorsko-goranska županija |
| Općina/Grad | Mali Lošinj |
| Mikroregija | otok Susak |
| Najbliži (veći) grad | Mali Lošinj |
| Geografske koordinate | |
| - z. š. | 44.51 N |
| - z. d. | 14.3 E |
| Stanovništvo - - - - - - -(2001 / 2011 / 2021) | |
| - Ukupno | 188 |
| - Broj domaćinstava | 73 |
| Pozivni broj | +385 (0)51 |
| Autooznaka | RI |
Susak je mjesto u Primorsko-goranskoj županiji, na otoku Susku.
Otok u prapovijesti naseljavaju Liburni[1], koji su na Veloj Straži, najvišoj točki otoka (98 m), sagradili kašteljer (obrambenu i dojavnu građevinu). Nakon Ilira dolaze Rimljani. Rimski pisac Plinije spominje Susak kao pjeskovit otok nedaleko od današnje Pule.
Nakon pada Zapadnog Rimskog Carstva (476., otok dolazi pod vlast Ostrogota, a od 6. do 10. stoljeća je pod vlašću Bizanta.
Hrvati otok naseljavaju u 8. stoljeću, a otok u 10. stoljeću postaje dio kraljevine Hrvatske. Na otok dolaze benediktinci, kojima hrvatski kralj Krešimir gradi samostan. Prvi redovnici dolaze iz Osora, a poglavar dolazi iz Monte Cassina u Italiji. Samostan ubrzo prerasta u opatiju.
Prvi pisani dokument spominje otok je Mletačka kronika Ivana Đakonina iz 884. godine, u kojem se Susak naziva "Sansagus"'u kojem je zapisan pod imenom.
Otok često napadaju gusari i uskoci, pa se u 12 st. gradi utvrda, čije je ruševne temelje utvrde i danas moguće vidjeti u blizini crkve.
Susak je u srednjem vijeku doživio jedan demografski doseljenički val stanovnika iz Sinjske krajine, pa su tako nastali štokavsko-čakavski govori.[2]
U 14. stoljeću opatija se ukida, ali nastavlja djelovati kao samostan sve do 1770.. Po ukidanju opatije, otok i imovina pripada osorskom biskupu, koji na otoku osniva župu i na ostacima benediktinske opatije gradi župnu crkvu sv. Nikole. Današnji oltar Gospe Karmelske je izgrađen na svetištu opatije.
Po odlasku benediktinaca otok je imao oko 300 stanovnika.
U 18. stoljeću otok dolazi pod upravu Habsburške Monarhije odnosno Austro-Ugarske, koje gradi odmaralište, lječilište, šetnicu koja spaja dvije najveće pješčane uvale, svjetionik (1885.), te uvodi uredno vođenje zemljišnih knjiga (katastar).
Nakon Austro-Ugarske, otok potpada pod Italiju, koja provodi radikalnu talijanizaciju: talijanski postaje službenim jezikom, a sva se imena i prezimena prevode na njihovu talijansku verziju.
Susak je na vrhuncu svog razvoja 1936. gradi vinariju, a 1940. i tvornicu za preradu ribe. Krajem drugog svjetskog rata, otok dosiže svoj demografski maksimum - 1876 stanovnika.
Završetkom Drugog svjetskog rata Susak je pripojen Hrvatskoj, tj. Jugoslaviji. Provodi se nacionalizacija i agrarna reforma, što je imalo jako loše posljedice po otok. Tvornica za preradu riba se zatvara, a 1960-ih godina počinje masovno iseljavanje. Čak 1395 Sansegota napušta otok zbog političkih i ekonomskih razloga. Svatko tko je mogao čamcima na vesla bježi u Italiju, a odatle za Sjedinjene države, Hoboken, New Jersey.
Jedino autohtono i apsolutno većinsko stanovništvo su Sansegoti koji govore posebnim jezikom, mješavinom čakavskog i romanskog jezika.
Svojevremeno je otok bio najgušće naseljeni prostor u bivšoj SFRJ. Masovno iseljavanje je počelo 1964. godine, uvođenjem poreza na vino, inače glavnog susačkog proizvoda.
Velik broj sušćanskih iseljenika živi u Sjedinjenim Američkim Državama, najviše u Hobokenu i New Jersey.
Kretanje broja stanovnika 1857.-2001.[3]
Brodskom linijom je povezan sa Malim Lošinjem i Rijekom.
Svojevremeno su 97% Suska činili vinogradi.
Otok je imao i svoju autohtonu vinsku sortu, trojišćinu.
Kao druga važna djelatnost na otoku je bilo pomorstvo; Sansegoti su bili poznati i kao vrsni mornari.
- ↑ otok-susak.org: Priča o Susku
- ↑ Dubravka Vidak: Sedmi neretvanski književni, znanstveni i kulturni susret (4) - Dr. fra Stanko Petrov, Hrvatsko slovo, str. 15., 28. listopada 2011.
- ↑ Naselja i stanovništvo Republike Hrvatske 1857.-2001., www.dzs.hr